Andrija Dorotić | Ispis |  E-mail
Četvrtak, 18 Ožujak 2010 13:03


Rođen je u Sumartinu 25.10.1761. godine, gdje je i umro 3.9.1837.

Čitamo u “Zori dalmatinskoj”, 1844. (god. I, 28.):
“Andrija Dorotić, koludar, reda o. Franje države Prisvetoga Otkupitelja, rodio se je u Dalmaciji na otoku bračkom, u selu imenovanom Sveti Martin od roditelja ne toliko bogatih koliko kriposnih i bogoljubnih.Budući mladić od malo godina bi on poslan u samostan redovnicima na nauk i napriduje u istom, zače goruću želju, Sveti red zagrliti. Poslie ga poslaše u Italiju na veće nauke i tute lipo napridovao i nadmudrio mnoge svoje družbenike…”
Dorotić je političar, filozof  i književnik. Studije je završio u Makarskoj i Italiji. Bio je profesor filozofije, matematike i prirodnih znanosti na franjevačkim školama u Perugi, Rimu i Veneciji.

1797., vrativši se u Split nakon propasti Mletačke Republike u svom proglasu “Narode slavni”, usmjerenom protiv nove tzv. Demokratske republike u Veneciji. “Pri tebi jest sada narode dalmatinski tvoja prostnost i možeš priložiti se kome ti hoćeš. A more se i po tebi vladati i zakone tebi postaviti..."
Dorotić propagira ideju o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom što u početku i car Franjo podržava. Kada je 1805. Dalmacija pripala Napoleonu, Dorotić radi protiv Francuza te mora bježati u Bosnu, a zatim u Slavoniju. 1809. Vraća se u Dalmaciju, izdaje proglas pozivajući na ustanak protiv Francuza, biva osuđen na smrt, ali bježi iz Hrvatske. Nakon podužeg lutanja preko Bosne, Rumelije, Skadra, Bara, Krfa vraća se na rodni Brač.

1813. izražava  “odanost Dalmatinaca Austriji”, biva razočaran kada Dalmacija nije pripojena Hrvatskoj već direktno Beču. Nakon nekoliko godina života u Zagrebu odlazi u svoje osamljeno boravište Vranratac na Braču, da bi se potkraj života povukao u samostan u Sumartin, gdje i umire.
Dorotić je bio početkom 19. stoljeća jedna od najutjecajnijih političkih osoba u Dalmaciji. Iako poznat u kao filozof, njegovi su rukopisi dugo ostali neproučeni, da bi profesor Damir Barbarić u svojem djelu “Filozofija Andrije Dorotića”, Zagreb, 1987. napravio iscrpnu analizu.

“U Dorotićevoj filozofiji koja disciplinirano pokriva doduše u osnovi cjelokupnost mogućeg znanja, nedostaje ipak jedna jedina, naime eksplicitna razrada upravo vlastite unutrašnje cjelovitosti. Baš u tome Dorotić onako začudno moderan i otvoren spram bitnih suvremenih filozofijskih strujanja ipak ne dopire do najdubljeg zbivanja svojega vremena … Osnov cjelokupne ontologije iznalazi Dorotić u načelu proturječja, bolje rečeno ne proturječnosti, koje u apstraktnoj formuli kazuje da svako biće jest upravo ono koje jest. U svojoj konkretnoj aplikaciji, pak, kazuje ono da svakom biću godi (Gaudet) vlastita bit i da nijedno biće nikad i nikako ne otpušta.”

Književna djelatnost Dorotićeva može se podijeliti u dva dijela: nova djela na latinskom jeziku i djela na hrvatskom. Poezija mu je imala izrazito politički karakter, te su se njegove pjesme govorile po Dalmaciji i u formi narodnih pjesama i na taj način ušle u narod. Njegova poezija nema neke naročite knjževne vrijednosti već je značajna uglavnom zbog svoje dokumentarnosti.


IZ ISKAZANJA JEDNOGA DOGADJAJA U KOMU SE NAŠA GODINE 1813.

Oči kažu urešenje lipa                        
volju bude: nu tim moći slipa:                        
probudi se I uživa svita:                            
nosu podaj miris loznog cvita.                        
Loze cvatu jelšaminom dišu                            
Ispod kuće, jer daleko nisu.
Zelene se, ne znaju za sušu:
Nose vitri miris, tiho pušu.
Rasiplju ga gusto na sve strane:
Staze kade; I sve redom grane.
Zdravu mistu ugodnost prilažu,
Kako mudri svi pametno kažu.
Slatkim zrakom srdce se natapa,
A sveseljem ugodno rastapa:
Tuga biži, a radost pristupa.
Razum, volja vesele se skupa.
Videć zmije vravnanu zemlju,
Sve počeše ispunjati želju;
Svaki dan su sunčati se došle
I po ravnu tiho lizuć prošle.
Zakleo sam one gadne miše
Da mi noću ne šuškaju više.
Zapovid su božju poslušali
I šuškat su odma svi pristali.